Usporedi.hr

Prošla je ponoć. Iz susjedne je sobe dopiralo iritantno kuckanje koje mi nije dalo spavati. Na stranu to što sam u to doba, krajem sedamdesetih, a bilo mi je nekih pet godina, bio iritantno razmaženo derište, ali sam čuo i nezadovoljno glasanje susjeda s kata ispod “Dobro, dokle oni misle kuckat!?” pa se odlučio napraviti ozbiljan korak.

Sav slinav i naotekao, kako samo djeca mogu biti kad im se naprasno prekine prvi san, otvorio sam vrata svoje spavaće a zatim i djedove radne sobe i pogledao ga očima djeteta kojem su naprasno prekinuli prvi san.

Dakle, stisnutim, polukrmeljavim, još mi ni iz usta nije počelo smrduckat. “Dobro dida, dokle?” “A evo sinko, samo da dovršin misao!” 

Rekao je moj najdraži dida Ivan i stvarno već za par minuta iščupao iz stroja dva papira i jedan indigo te još par puta zvoncnuo i čuknuo dok bi prastaru mašinu marke Olympia vratio u futrolu. Vratio sam se u krevet zadovoljan obavljenim i narajcan viđenim,  i već sutradan nažicao didu da me poduči igranju na toj čudnoj spravi s puno slova, brojaka i pazi sad - traci u dvije boje!

Olympia

No, nisam se nešto pelcao jer sam bio nekoncentriran i više griješio nego stvarao, a onda je dida odselio na more, a mama kupila domaću mašinu marke UNIS jer se osamdesetih kod nas kupovalo samo jugoslavensko.
Bila je manja i kompaktnija, ali me počela nervirati kad je trebalo pisati na njoj jer sam, zanimljivo, bio i vrlo lijen mladić.
Za igranje na gumenoj igračci zvanoj Spectrum ZX 48 nisam pak bio nimalo lijen, dapače, na imbecilnim igricama poput Match Day, Match Point i Daley Thompson Decathlon sam gubio dane i noći, utirući pritom tipke za micanje i skakanje sve dublje i dublje u metalnu im matičnu omotnicu.
Pa sam jedared, nakon dva dana pimplanja i nemogućnosti sejvanja igrice, dubolo isfrustriran odvalio šakom u mučko đubre i probio i Spectrum i stol, a bogami i šaku. Kako je to bilo prilično teško za objasniti roditeljima, a dobiti pritom novi kompjuter, na posuđivanje Komodorca od susjeda Nenada trebalo je pričekati koju godinicu.
Ali do tada su već postojali joystici, pa se njegove tipkovnice ni ne sjećam.

Commodore

Prvi picek je u moje dvore ušao pompozno, preplaćeno i loše.  I umjesto da se počnem baviti programiranjem, ja sam se nastavio igrati
Nervirao ma Doom jer je bilo deset tipki, pa sam odvaljivao na Pinball.
Ali i počeo ozbiljno pisati.  I tu kreću problemi.

Naime, u srednjoj smo imali neku daktilografiju jedno polugodište i još je teta pol toga bila bolesna pa sam došao do asdf.
G i H sam već miješao, da ne pričam o ostatku palete.
Tako da je pojava mobitela i korištenje palca desne ruke za ama baš sve djelovalo kao divna novost. Ali, i tu je bilo svega…

Sony Ericson mi je prvi došao u ručetine i ubrzo izlizah onaj blijedi lakić što je označavao slova.
Kod njega me bolno iritiralo što se trebalo čekat po tri sekunde između dva slova na istoj tipki (da, ja pišem a ne zovem, em škrt, em mi ovo bolje ide!), ali je nakon godine dana otpala i antena pa sam morao u nove vode. Samsunga su mi 2002. ukrali, a novog sam izgubio isti mjesec na koncertu Iron Maidena u Gorici, što nije ništa u usporedbi što sam skoro poginuo kad je na mene gurnut zalego debeli makedonski metalac netom nakon što me i srušio…
Ne, nisam mu uzeo broj, bokte, Badovinac je za njega bio ko Ivana Kindl prema Žaku…

Sony Ericsson

Volio sam tipkati po njima, iako su mi bili pretvrdi prstima i stalno bi se čulo kuckanje, a to uvijek ubijem u startu. Kao da sam tipkao po školjci, morskoj, nekako bez ljubavi za prstiće, tvrdo i strano…

Uslijedila je Nokija, koja je nudila jedan potez manje, ali i puno tih nekih opcija u kojima se nisam snalazio.  Ali mi je pala u zahod. Sljedeći Sony je imao ono da se ekran klizne prema gore, ali mi je i taj pao u zahod, prije puštanja vode, a onda sam na nagradnoj igri dobio Nokiju N900 i tu se priča za sada završava. Jes da se mora pisati s dvije ruke, ali mi je nekako milo i fino i ko gospon čovjek sam si…

Nokia

Probao sam nedavno i po treći put u ruci držat blackberry. Star sam i treba mi duže, ali nikako da mi to prestane biti presitno i nepregledno, a i onaj kotačić mi nikada nije sjeo. Da me netko natjera, mislim da bi se za mjesec dana navukao, ali kako danas nitko više ne dijeli mobitele, a kamoli skupe…

Za kraj samo da spomenem kratku i tužnu epizodu s iPhonetom. Divne skupe igračkice za trinaestogodišnjake i one koji će uvijek ostati takvima… Svršio sam na dizajn, oblik, otvaranje, igrice, aplikacije na kojima ti se na skrinsejveru tresu sise, muzičkoj vilici… I onda pokušao napisati poruku. I vratio ga frendu.

Ne znam, nekako mi je teško tipkat po prozorčiću kao Mislav Bago u Dnevniku, prsti ko ćevapi, uvijek stisnem tri slova odjednom. A i nema mi one neke fizike, otpora, kajaznam. Možda da probam drugi put bi mi bilo bolje, ali eto, još nisam dobio neku želju sve dok imam čvrsti qwerty koji fercera.
Ali, s druge strane, do N900 su mi bile dobre i druge, tako da ništa ne tvrdim nego samo uživam isprobavati sve novo što smisle mudri ljudi. Još da netko hoće smislit vibru koja se osjeti u hlačama i dovoljno glasno zvono – di bi mi bio kraj…

A tek da netko smisli diktafon koji će prebacivat hrvatski direkt u word… Ah…

Ajd, kuckali!