Rezultat brojanja dostupnih aparata na hrvatskom tržištu je sljedeći
i molim ne se smrtno ozbiljno hvatati brojeva, oni su tu samo
ilustracije radi. Canon 19 modela, Nikon 7, Panasonic 4, Pentax 5, Sony
7, Olympus 1. 43 različita aparata a još nismo ni krenuli u odabir.
Naravno mogućnost izbora nije loša pojava i ona je bolje kontrolirana u
D-SLR svijetu.
Problem postaje očitiji kada se zađe u sfere trenutno popularnijih mirrorlesa (op. ponovno oni dimenzijama maleni aparati s izmjenjivim objektivima) ili vječno popularnih kompakata, velik broj modela koji se osim imenom razlikuju sitnicama. S ciljem izbjegavanja promocije pojedinih proizvođača ili još bitnije navlačenja bijesa u slučaju pokuda – o točnim modelima nećemo govoriti. Poanta je da se vi, čitatelji malo zainteresirate pa pogledate i usporedite specifikacije, vjerujemo da ćete otkriti svašta. Donedavno smo razmišljali o kopiranju, manje ili više javnom i priznatom, ali ovo postaje zabrinjavajuće, još malo pa će razlike među modelima biti boja kučišta.
Kopiranje dizajna i načina rada poznato je još iz doba analognih aparata i ruskih kopija Leice u vidu Feda ili Zorkija. Bilo ih je naravno još no ovi nam prvi padoše na pamet. Javno kopiranje (zapakirano u „partnerstvo“) trenutno aktualno je i između već spomenute Leice i Panasonica. Izgled je više manje isti ali Leica mijenja algoritam obrade fotografije i još neke detalje. A ne može se reći da Panasonic ne profitira od suradnje, Leica optika je izvrsna. Na ovogodišnjoj Photokini prikazana je još jedna copy/paste situacija, malo manje javno istaknuta, u vidu suradnje Hasselblada i Sonyja. Prikazan kao studija pod imenom Hasselblad Lunar ustvari se skriva Sony NEX-7 obogaćen drvetom i plemenitim metalima.
Vjerujem da smo svi svjesni da u trenutnom napretku tehnologije više nema naglih skokova, posebice ne u polju fotografije, pa čemu onda tolika predstavljanja novih modela? I to da stvar bude gora na način da je promjena malo ali to ne sprječava da se model proglasi novim. Razmislimo na trenutak o troškovima promjene, novi model vuče za sobom izradu novog kučišta, novog pakiranja, reklame... Visoka razina troška sa sumnjivom mogućnošću povrata. No jedno je sigurno, proizvođači LCD-a trljaju ruke, iako ih se u 3.0-inčnim varijantama može kupovati na kile i po sitnim cijenama, jer svi aparati ih imaju. Dakle i neki proizvođači zarađuju. Jer gledajući realno, ni svjetska ekonomska situacija nije toliko bajna da bi ljudi mijenjali fotoaparate toliko često koliko se novi modeli pojavljuju.
Niti sve prisutni, izvanredno izračunati garantni rokovi nisu toliko kratki. Prije dvadesetak godina, ukoliko je neki aparat imao garanciju 3 godina, u velikoj većini slučajeva ste normalnom upotrebom nakon kupovine bili mirni 8 godina. Današnja situacija, iz iskustva većine korisnika, ako je garancija 3 godina, nakon 3 godine i desetak dana uređaj će otkazati poslušnost. I opet se vraćamo na pitanje s početka teksta, zašto? Zahtjevi za produženjima garantnih rokova pred proizvođače stavljaju težak zadatak, relativno niska cijena se podrazumijeva, kvaliteta mora biti na razini a da ne pričamo o skladišnom prostoru koji je zauzet da bi se ispunila klauzula o mogućnosti nabavke rezervnih dijelova 3 ili 5 godina nakon što se uređaj prestane proizvoditi.
Zar je stvarno došlo doba kada je želja za profitom od prodaje nadvladala čistu logiku i razum? Svi žele konstantno biti prisutni u medijima, da se piše o njihovim novim modelima. A da možda razmisle da novac ulože u klasično oglašavanje? Korist bi mogla biti višestruka, njihovi troškovi bi se zasigurno smanjili dok bi istovremeno pripomogli medijima, bez obzira na njihov oblik (tiskani, elektronički), grani koja je trenutno u teškom stanju.