Međutim, među mnogim ranim pokušajima stvaranja fotografije u boji ističe se jedno ime - Sergei Mikhailovich Prokudin-Gorskii (1863-1944).
Lijevo: fotoaparat kakvog je koristio Prokudin-Gorskii;
Desno: projektor s tri objektiva za stvaranje kompozitne fotografije u boji
Prokudin-Gorskii je početkom 20. stoljeća skovao ambiciozan plan – stvaranje fotografske dokumentacije Ruskog carstva. Stekavši potporu ruskog cara Nikole II, između 1909. i 1915. godine otisnuo se na niz putovanja preko ogromnog Carstva, tijekom kojih je snimio oko 3500 fotografija razne tematike, od krajolika do portreta ljudi. Nakon socijalističe revolucije, Prokudin-Gorskii odlazi iz Rusije i umire 1944. godine u Parizu. Godine 1948. kolekciju njegovih fotografskih negativa otkupila je američka Kongresna knjižnica i oni se i danas nalaze u njihovom posjedu.
Jedna od fotografija u boji; vidljivi su rubovi preklapanja triju različitih ekspozicija.
Počevši od 2000. godine većina tih fotografija je skenirana i postavljena na internet, tako da su danas dostupne cijelom svijetu.
Za razliku od mnogih ranih fotografija u boji, koje su bile mutne i činile se ispranima, one koje je snimio Prokudin-Gorskii tehnički su fantastične, a skeniranjem su doživjele novu mladost. Sama tehnika kojom su snimljene nije posebno komplicirana, ali je zato zamorna i dugotrajna. Da bi dobio fotografiju u boji, Prokudin-Gorskii je morao uvijek snimiti tri crno bijele fotografije, svaku od njih s različitim filterom - crvenim, plavim i zelenim. Kao negativ je koristio staklenu ploču veličine otprilike 8 x 23 cm, premazanu fotoosjetljivim slojem. Međutim, kako taj sloj i nije bio pretjerano osjetljiv, čak je i snimanje po sunčanom danu zahtijevalo ekspozicije od nekoliko sekundi pa do pune minute, i tako tri puta za svaki kadar, a sve da bi mogao napraviti jednu jedinu fotografiju u boji. Naravno, ukoliko je snimana osoba, ona je trebala ostati apsolutno mirna jer bi svako pomicanje kasnije prouzročilo razliku između tri negativa i bilo bi nemoguće napraviti uvjerljivu fotografiju. Na svakoj ploči je bilo mjesta za sve tri ekspozicije, a pomicao bi ju vertikalno da ih snimi. Kasnije, pri izradi fotografije, sve su tri staklene ploče osvjetljavane zajedno da bi proizvele pozitiv na papiru ili pozitiv za prikazivanje kroz projektor.
Tijekom modernog skeniranja i restauracije korištena je digitalna crno-bijela kamera kojom su snimljeni negativi. Potom je svaki negativ na računalu prebačen u pozitiv i pažljivo pregledan u potrazi za oštećenjima. Pažljivim preklapanjem sve tri ekspozicije stvorena je slika u boji koju je najčešće potrebno opet obraditi, podešavajući detaljno boje i uklanjajući oštećenja ili mjesta na kojima se predmet ili osoba na fotografiji pomaknula između tri ekspozicije.
Pauza tijekom jedne ekspedicije; osoba krajnje desno je Prokudin-Gorskii osobno.
Ono što je iznenađujuće jest koliko su zapravo tako dobivene fotografije kvalitetne. Detalja ima dovoljno da se proizvede slika od otprilike 10 megapiksela, a nakon obrade moguće je sliku tako usavršiti da se može bez problema podvaliti kao moderna, neki dan snimljena fotografija. Iskusno fotografsko oko vjerojatno će primijetiti poneki sumnjivi detalj u slici, ali prosječni će gledatelj nasjesti bez ikakve sumnje. U to smo se i osobno uvjerili podvaljujući fotografije međusobno u redakciji ili prijateljima preko e-maila, a kad bismo im rekli o čemu je riječ, nisu mogli vjerovati dok im nismo pokazali linkove na originale.
Naprosto je fascinantno vidjeti kadrove iz života ljudi od prije cijelog stoljeća u boji i sa ovolikom razinom detalja.
Fotografija za koju je član redakcjije naivno pretpostavio da je iz novog Panasonica GH1. :) Malo boljim promatranjem možete uočiti raznobojne flekice na površini vode nastale nemogućnošću točnog preklapanja tri ju ekspozicija zbog kretanja vode.
Ukoliko želite cijelu kolekciju detaljno proučiti, možete ju pronaći na stranicama Kongresne knjižnice.
