_1110x480.png)
Moramo se vratiti dobrih petsto godina unazad kako bismo shvatili robotiku. Naime, Leonardo da Vinci je za vrijeme svog života sklopio nekoliko mehaničkih strojeva, koji su imitirali pokrete životinja. Ti strojevi su poslužili kao igračke na francuskom dvoru. Kasnije su se mnogi znanstvenici pokušali time pozabaviti, ali bez većih uspjeha. Sve do pojave računala u 20. stoljeću roboti (naziv nastao prema riječi rabota - rad) nisu imali apsolutno nikakvu funkcionalnu svrhu te su bili isključivo mehanički. Tek razvojem računalnog programiranja i kodiranja, došlo se na ideju da i drugi strojevi osim računala mogu proizvesti određeni oblik funkcionalne djelatnosti pravilnim unošenjem ispravnih kodova i programa.
Tako su nastali pojmovi umjetne inteligencije i strojnog učenja. Umjetna inteligencija je zapravo sposobnost snalaženja u novim situacijama kod neživih sustava. Kad tome pridodamo učenje iz iskustva, koje se poboljšava stalnim ponavljanjem zadataka i mjerenjem izvedbe (strojno učenje), onda dobivamo gotovo autonoman neživi sustav. To je nešto što se pokušava u sve većoj mjeri implementirati u robotici te u autoindustriji, u samom proizvodnom procesu, ali i proizvodnjom samovozećih automobila.
.
Nakon nekoliko desetljeća razvoja današnji roboti su predvodnici četvrte industrijske revolucije. Rade kućanske poslove, upravljaju kućnim instalacijama i aparatima, povezani su s pametnim telefonima, daju informacije na kolodvorima, zračnim lukama i turističkim zonama, sklapaju i bojaju gotovo sve vrste vozila, vare, dostavljaju pakete i tko zna što sve ne. I u tome su gotovo potpuno autonomni. Naime, nakon unošenja softvera s ispravnim kodovima koji označavaju djelatnosti koje oni moraju vršiti, roboti ne prestaju raditi sve dok se ne pokvare ili dok se ne unese novi input. To su jedine dvije radnje u kojima su oni donekle ovisni o ljudskoj inteligenciji. Stoga je strah od robotskog preuzimanja donekle i opravdan, ali i dalje daleko od realnog. Postoji i puno veći motiv za razvoj straha od same robotske sposobnosti.
Upravo su proizvodni procesi glavni razlog zabrinutosti među ljudskom populacijom. Naime, sve se više robota implementira u proizvodnju te se sve veći broj kompanija odlučuje na takav potez. To automatski znači i manji broj radnih mjesta za ljude. Procjenjuje se kako će do 2022. posao zbog robota izgubiti 7 milijuna ljudi. Kada uzmemo u obzir da roboti značajno štede financijske resurse poslodavaca te da rade brže i efikasnije od ljudi, možemo reći da su ljudi ugroženi u svome pravu na rad.
Štoviše, raste i njihova proizvodnja, zbog sve većeg broja namjena koje mogu obavljati, ali i zbog potražnje. Kina je najveći svjetski proizvođač robota te se njihova industrija sve više temelji na robotima. Primjerice, u jednom njihovom brodogradilištu postoje četiri robota za varenje. Samo jedan od njih u 8 sati rada može zavariti i do 5 puta više čelika od čovjeka, a uz to mnogo preciznije i sigurnije. Najtraženiji su roboti koji rade opasne poslove, poput deaktiviranja eksplozivnih sredstava, spašavanja i ostalih, što je u jednu ruku dobro za zdravlje ljudi, ali ne i za njihovu egzistenciju.
.
Naime, što kad ljudi ostanu bez posla? Osim što neće imati nikakvih financijskih prihoda za život, teško će im pasti činjenica da ih je zamijenio stroj. Zbog toga se, posljedično, mogu dogoditi učestali prosvjedi i neredi. Naravno, u brojnim zemljama postoji organiziran sustav novčane pomoći nezaposlenima, no on se puni kroz porezna davanja ostalih građana i često ne može zadovoljiti niti osnovne potrebe pojedinaca.
Zbog toga su se prije gotovo mjesec dana sastali vodeći ljudi iz politike i poslovnog sektora na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu. Ondje su raspravljali o budućnosti zapošljavanja robota. Ondje su detektirane velike društvene promjene koje četvrta industrijska revolucija može izazvati, ali i sve veće nezadovoljstvo građana, naročito zbog sporog oporavka gospodarstva nakon financijske krize.
Stoga, unutar EU postoji inicijativa za čvrstim zakonodavnim okvirom koji bi iznjedrio promjene u sustavu socijalnog osiguranja i omogućio isplaćivanje osnovnog dohotka nezaposlenima (kao što to već čini Finska). Laički se to čini kao još jedan oblik socijalne pomoći, no ipak nije isto primati naknadu za nezaposlenost i minimalnu plaću, pogotovo u zemljama gdje je izražena financijska razlika između ta dva pojma.
Naravno, postoji još mnogo faktora koji utječu na strah od robotizacije svijeta, poput mogućih manjkavosti Asimovljeva Tri zakona robotske etike ili preuzimanja nekih osnovnih životnih potreba, poput spravljanja hrane ili seksa. No, kako bilo, poduzetnici i političke strukture na lokalnoj i globalnoj razini bi prije potpune automatizacije proizvodnih sustava trebali dobro razmisliti što će učiniti s milijunima nezaposlenih.
.
Više o temi robotika, znanost.
