1. Uvod i karakteristike

Sa Olympusom E-3 uz izgled dijeli i mnogo rješenja i funkcija, ali najveća razlika je nedostatak brtvi za zaštitu od vode i prašine te noviji 12-megapikselni senzor. Isti taj senzor je kasnije upotrijebljen u modelima E-620 i E-P1 koje smo također testirali.

E-30 je u trgovinama dostupan u četiri varijante.Tijelo bez objektiva je dostupno već od 6800 kn, te u tri kombinacije sa raznim objektivima: jeftinim 14-45 f/3.5-5.6, te vrlo kvalitetnim Zuiko 14-54 f/2.8-3.5 i Zuiko 12-60 f/2.8-4. U svakom slučaju, ovakvo tijelo zaslužuje bolju optiku koju pružaju 14-54 ili 12-60. 

GLAVNE KARAKTERISTIKE

• 12 megapiksela
• Stabilizacija na senzoru
• 5 slika/sek. kontinuirano snimanje
• 2.7" zakretni ekran
• Magnezijsko kućište
• Art filteri
• Korekcija auto fokusa za do 20 objektiva
• Digitalna "libela"
• 11 točaka auto fokusa (isti kao E-3)
• 1/8000 sek. zatvarač 
• LiveView sa kontrastnim auto fokusom
• Bežićna kontrola bljeskalica
• Dokazano Ultrasonic čišćenje prašine
• Razvijanje RAW formata u kameri
  

PREDNOSTI

• Odličan senzor, vjerojatno najbolji Olympusov ikad
• Ergonomija
• Ogromna količina funkcija
• Zakretni ekran
• Uzastopno snimanje 5 slika/sek.
• Brzina i preciznost auto fokusa
• Korekcija auto fokusa na objektivima
• Digitalna "libela"
• Live View
• Izrazito dobri JPEG iz kamere
• Ultrasonic čišćenje senzora od prašine uvjerljivo najbolji na tržištu
• Bežićna kontrola bljeskalica

NEDOSTACI

• Trajanje baterije
• Rezolucija ekrana "uobičajenih" 230,000 piksela
• Nešto veći šum na visokim ISO vrijednostima

2. Opis uređaja i funkcije

Već na prvi pogled, E-30 izrazito podsjeća na starijeg brata, E-3. Raspored tipki, zakretni ekran, veličina i težina tijela su skoro pa identični skupljem modelu. Jedino što nedostaje su brtve na spojevima dijelova kućišta koje ga štite od ekstremnih uvjeta upotrebe (vlaga ili prašina).

Ergonomija je odlična, cijeli grip i prostor na pozadini tijela gdje prirodno nasjeda palac su presvučeni vrlo kvalitetnom gumom. Samo tijelo je kao što smo spomenuli skoro identičnih dimenzija kao i E-3, tako da veličinom savršeno leži i u velikim šakama. Sve tipke su logično raspoređene i lako dostupne i nakon malo navikavanja znat ćete i bez gledanja gdje je koja funkcija. 

Senzor je isti model koji je korišten u E-620 i Pen E-P1 modelima, no prvi put je ugrađen baš u E-30. Rezolucija od 12 megapiksela se nekako pokazala kao optimalni odnos piksela i negativnih svojstva smanjivanja pojednih sensela i velika većina svih DSLR fototaparata na tržištu je trenutno u rasponu od 10 do 14 megapiksela.

Ekran je dijagonale 2.7 inča i rezolucije 230,000 piksela. U praksi je to dovoljno velika rezolucija, ali konkurencija nas je već malo razmazila modelima sa osjetno većim rezolucijama, čak i do 900,000 piksela na sličnoj dijagonali. Međutim to uglavnom vrijedi za novije modele, dok je E-30 predstavljen prije više od godinu dana tako da mu to ne možemo uzeti za zlo. LCD ekran je kao i na E-3 i E-620 zakretni i tom karakteristikom smo oduševljeni. Ekran može napraviti punih 270 stupnjeva oko svoje osi i zauzeti doslovno bilo koju poziciju što u kombinaciji sa Live-view-om omogućava ugodno fotografiranje iz nespretnih kuteva. Kada nije potreban, može se sklopiti i to ga još dodatno štiti od eventualnih oštećenja.

Još jedna od uobičajenih karakteristika fotoaparata ove klase je i sporedni statusni LCD ekran. Nalazi se na gornjoj desnoj strani uređaja i pruža sve bitne inforamcije o trenutnim podešenjima aparata. Preka njega je također i moguće podesit sve bitne parametre bez paljenja glavnog velikog LCD-a poput ISO vrijednosti, WB-a, načina rada bljeskalice, uzastopnog snimanja, aktivnih točki fokusa, mjerenja svjetla itd. Amateri često ovakav ekran podcjenjuju, ali koristi su očite. Osim što troši znatno manje struje od velikog 2.7 inčog ekran, praktičan je i za korištenje u mraku. Glavni ekran je vrlo svijetao u takvim uvjetima i njegova jačina smeta. Prvo treba prilagoditi oči njegovoj svjetlini, a potom čekati da se zjenice opet navikavnu na mrak... Gornji statusni LCD je osvjetljen nježnim zelenim pozadinskim svjetlom i ne stvara takve probleme.

Sa donje strane nalazimo metalni navoj za stalak koji je sješten u liniji sa sredinom objektiva. Tu je i poklopac baterije čije trajanje je nešto ispod prosjeka klase. U praksi daje oko 500 slika iz jednog punjenja, a ako se puno koristi LiveView, kapacitet znatno pada kada drži možda samo oko 300 slika.

Olympus E-30 posjeduje već uobičajeni mehanički stabilizator senzora. zahvaljujući njemu, koji god objektiv koristili, pretvara se u "stabilizirani". To je velika prednost nad Canonom i Nikonom koji tu funkciju ugrađuju u (samo neke) objektive. Stabilizacija ima tri načina rada. IS1 je klasična stabilizacija po obje osi, dok IS2 i IS3 koriste samo jednu x ili y os, čime se može izazvati zgodan efekt "zamuljanosti" samo u jednom smjeru.

E-30 ima dva kontrolna kotačića, jedan kod palca, drugi ispod okidača. Njihov rad je programibilan i to posebno za svaki od "PASM" načina snimanja, a dobro je da se može podesit da ne rade ništa što sprečava nenamjerne promjene postavki (što je autor ovog testa saznao na teži način).

Olympus E-30 podržava dva formata memorijskih kartica: Compact Flash i xD. Na žalost (ili na sreću prema većini korisnika), xD je cijenom i performansama stvar prošlosti i sumnjamo da ćemo više vidjeti nove DSLR-ove od Olympusa koji podržavaju taj zastarjeli format.

Uz hot-shoe konektor za vanjsku bljeskalicu, E-30 ima i ugrađenu. Jasno je da ne može poslužit za jako ozbiljni rad, ali za usputno blicanje i dosvjetljavanje je savršena. Dosta visoko iskače iznad objektiva (oko 11cm iznad središta objektiva) što smanjuje opasnost pojavljivanja "crvenih očiju" i donekle osvjetljava objekt snimanja iz malo manje izravnog smjera.

E-30 nudi i neke praktične novosti u odnosu na E-3.  Prva među njima korigiranje auto fokusa u aparatu za svaki objektiv zasebno. Ukoliko neki od vaših objektiva pati od front ili back-fokusa, problem se vrlo jednostavno rješava na licu mjesta. Sličan problem na aparatima drugih proizvođača zahtijeva nošenje aparata i objektiva u servis. E-30 čak razlikuje objektive po njihovim serijskim brojevima, tako da ako imate dva ista objektiva, moguće je svaki primjerak zasebno podesiti.

Druga novost je kontrastni auto fokus na senzoru koji omogućava fokusiranje bez spuštanja zrcala. Ukoliko vam se to ne sviđa (taj način nije baš pretjerano brz) možete podesiti da aparat koristi klasični faze-detect auto fokus koji u kombinaciji sa dobrim objektivom radi zadivljujuće brzo.

Što se menija tiče, smatramo da tu nema potrebe trošiti puno riječi. Po tom pitanju, ako ste vidjeli jedan Olympus DSLR, vidjeli ste ih sve. Uz izuzeće ili dodatak funkcija u odnosu na skuplji/jeftinij model, sučelje na E-30 je isto kao i na svim ostalim Olympusima. Barem 95% svih bitnih postavki je dostupno preko direktnih tipki ili preko info-display-a, a za ostale rjeđe korištene opcije treba posegnuti malo dublje u menije.

Odlična karakteristika je da se kroz menije može kretati pomoću (prije spomenuta) dva kontrolna kotačića. Jedan kotačić tada bira opcije gore-dolje, a drugim ulazite dublje u podmeni. Koji kotačić služe čemu - opet možete sami odabrati. Savršeno.

Pregledavanje snimljenog materijala je brzo i detaljno. Zumiranje je moguće do 14 puta, a istovremeno je na ekranu moguće prikazati do 100 slika. Dostupan je i kalendar te 7 ili 8 različitih načina prikaza informacija uz snimljenu sliku.

3. Kvaliteta slika i primjeri

ISO test

Nativni ISO senzora na E-30 je 200 - 1600. E-30 nudi i dvije proširene pozicije, ISO 100 i 3200. najnižu vrijednost od ISO 100 zapravo i ne bi pretjerano preporučili obzirom da tada slike imaju nešto manju dinamiku što se primjeti u najsvijetlijim dijelovima slike.

U donjoj tablici je moguće vidjeti kako se E-30 ponaša u odnosu na podešenje filtera šuma (lijeva slika). Tu nema iznenađenja, što je redukcija šuma jača, to se više gubi na detaljima. Po nađem mišljenju, "NR high"je postavka koju uvijek treba izbjegavati jer previše uništava sve detalje i daje slici neugodni dojam slikanja vodenim bojicama.

Zanimljivija usporedba je ona sa drugim aparatima (desna tablica). Osobito je zanimljivo vidjeti napredak oko istog senzora kroz vrijeme. Model koji je ugrađen u E-30, nešto kasnije je upotrijebljen i u E-620, a poslije još i u E-P1. Razlika između E-30 i E-620 je zbilja minorna i više nam se čini da je rezultat ne baš identično određene ekspozicije, rasvjete ili psihološkog efekta. Ono što je pak jasno vidljivo, to je poboljšanje na modelu E-P1. U njega je ugrađen noviji i napredniji procesor slike koji je očito zaslužan za čišći ISO na skoro svim vrijednostima. To je osobito vidljivo na vrijednostima ISO 800 - 1600. 

Nikon D5000 nije direktna konkurencija E-30 već E-620, ali zato koristi isti senzor kao i D90 koji je u istoj klasi sa E-30. Upravo zbog toga smatramo da je dovoljno objektivno ubacit ga u ovu usporedbu. Nažalost po Olympus, Nikon se po pitanu šuma pokazao kao nadmoćan konkurent. No ipak trebamo napomenuti da Nikon i Olympus imaju drukčiji pristup redukciji šuma. Kod Olympusa "NR off" je zbilja potpuni "off" dok Nikon uvijek zadržava jednu razinu redukcije šuma bez obzira na vaše postavke. Upravo zbog toga Olympus može postići oštrinu koja je (vidljivo po ovim primjerima) iznad razine dostupne Nikonu. Ukoliko se koristi redukcija šuma na Olympusu, šum se osjetno smanjuje, a slika postaje nešto mekša i sličnija Nikonu.

Ekspozicija

Mjerenje svjetla je skoro pa besprijekorno. Olympus je uvijek imao tendenciju sliku ekosponirati prema svjetlioj strani koliko god je to moguće. U rijetkim slučajevima jako svijetli objekti ili dijelovi neba su znali biti malo preeksponirani, no tome se može doskočiti na dva načina: ili snimanjem u RAW formatu iz kojeg se na kompjuteru može dosta toga spasiti ili korištenjem kompenzacije ekspozicije. E-30 ima jednu odličnu funkciju baš za takve slučajeve pod nazivom "Exposure shift". Naime, moguće je kompenzirati defaultno mjerenje svjetla i to posebno za svaki način mjerenja (cijeli kadar, centar i spot) u rasponu od 1 EV  i to u koracima od 1/6 EV. 

Balans bijele boje

Uz automatski WB i osam predefiniranih opcija, moguće je podesiti i custom WB (snimanjem bijelog papira) ili isti namjestiti preko temperature svjetla izražene u kelvinima. Na uličnim situacijama automatika je bila dovoljno precizna, jedino je posustajala pri neonskoj rasvjeti u interijerima (ali s time problema imaju skoro svi fotoaparati).

RAW vs. JPEG

Svi noviji Olympus DSLR fotoaparati su poznati po iznadprosječnim JPEG slikama. To je slučaj i ovdje, gdje je odličan senzor stvarno došao do izražaja. Pri isključenom Noise reductionu slike su jednostavno brutalno detaljne, a boje naglašene i živahne (za jedan SLR). Jedini nedostatak JPEG slika je kombinacija sa povremenim preeksponiranjem, kada je svijetle objekte nemoguće spasiti, no kao što smo pisali, to se lako u potpunosti eliminira "Exposure shift" funkcijom.

No sigurno je da će prosječni vlasnik ovakvog aprata ipak vrlo često snimati u RAW formatu. RAW file-ovi su uobičajene .ORF ekstenzije i u prosjeku su "teški" oko 12 MB. E-30 naravno može snimati istovremeno JPEG i RAW, pri čemu za JPEG možete odabrati bilo koju veličinu ili kompresiju slike (oko 40 kombinacija postoji). Uz aparat dobivate Olympus Master program (koji je od prije nekoliko mjeseci i postao besplatan i možete ga skinuti na internetu). Nakon usporedbe JPEG slika iz aparata i onih koje stvara Master, došli smo do zaključka da je Olympus Master čista kopija algoritma ugrađenog u E-30. Slike koje je "razvijao" Master skoro pa su 100% bile identične JPEG-ovima iz aparata.

Kao drugi RAW koverter poslužili smo se uobičajenim Adobe Camera Raw pluginom za Photoshop. Photoshop je proizvodio nešto drukčije slike, sa vidjlivo manje šuma, ali i nijasnu manje detalja, te nešto drukčiju malo prigušeniju reprodukciju boja čime su rezultati sličniji konkurenciji koja je uglavnom suzdržana po pitanju atraktivnosti slike. Tko voli maksimalnu neutralnu sliku, na E-30 je može bez problema izvući iz RAW formata.

Primjeri fotografija:

Osim ovdje postavljenih slika, dodatnih 13 slika možete pogledati i na našem kratkom testu objektiva Zuiko 9-18 mm, koje su također snimljene pomoću E-30:

ISO 200, 1/800, f/3.5

ISO 200, 1/640, f/9

ISO 200, 1/320, f/11

ISO 200, 1/3200, f/3.5

ISO 200, 1/100, f/3.2

ISO 200, 1/200, f/5

ISO 200, 1/3200, f/5.6

ISO 200, 1/400, f/6.3

ISO 200, 1/640, f/9

ISO 200, 1/160, f/4.5

ISO 200, 1/160, f/4

ISO 200, 1/400, f/6.3

ISO 200, 1/320, f/5.6

ISO 200, 1/320, f/6.3

ISO 200, 1/640, f/8

ISO 200, 1/400, f/8

ISO 200, 1/250, f/5

ISO 200, 1/800, f/9

ISO 1600, 1/50, f/2.9

ISO 3200, 1/80, f/3.4

4. Zaključak

Nakon ugodnog višetjednog druženja sa Olympusom E-30, možemo zaključiti kako je ovo jedan od najboljih Olympusa ikad. Zapravo je toliko dobar, da ne vidimo velikog razloga zašto bi netko kupovao E-3 (osim zabrtvljenosti tijela). 

E-30 nudi zbilja široku lepezu mogućnosti. Stabilizirani senzor, vrhunska ergonomija, art filteri, pregršt mogućnosti i potpuna personalizacija ponašanja aparata čine vrlo privlačni komplet. Kad se tome pridoda uobičajeno vrhunska Olympusova optika, rezultati ne mogu podbaciti. Osobito smo zadovoljni kvalitetom JPEG slika direktno iz aparata koji će oduševiti sve korisnike koji ne žele ili nemaju potrebe za (ponekad dugotrajnom i napornom) obradom RAW formata.

Jedini pravi nedostatak je zapravo nešto veći šum iznad ISO 800 u odnosu na neke druge sustave no to je već tradicija kod Olympusa. Obzirom da je cijela ta hajka oko šuma uglavnom preuveličana i da većina fotografa ionako slika uglavnom u rasponu do ISO 800, pitanje je treba li onda uopće prigovoriti E-30? Kratko trajanje baterije? Možda, dok ne shvatite da ima zamjenskih već za 100kn. Ekran sa "samo" 230,000 piksela? Mi smo ga koristili bez problema.

Što je još bolje, tko nema potrebu za ovako velikim tijelom ili mu je jednostavno preskup, istu kvalitetu slika može dobiti u dva manja i jeftinija "pakiranja", pri čemu govorimo o E-620 i osobito E-P1 ili E-P2.