Sretan rođendan sine, rekla je ozarena majka i
dala mi kutijicu sa žarom kakav imaju samo mame kad misle da su djeci kupile
nešto epohalno. Prosječni bi se tinejdžer fakat veselio tom slatkom modernom
plastičnom satu, ali ja nisam bio prosječan. Progutao sam tužnu knedlu jer sam
očekivao Komodorca ili barem Spectruma (s joystickom, naravno), a mama mi je
umjesto paketine od barem tri kila na ruku stavila imitaciju Swatcha. Zahvalio
sam se, izljubio je i otišao prošetat do mola, što nije bio problem jer sam
ljeta kad mi i jesu rođendani - provodio na Korčuli. Marko me zazvao na partiju
pucanja četveraca, pa sam skinuo majicu, odbacio Borolete, zaletio se, skočio,
ispružio za savršen skok, i... I u zraku shvatio da imam novi sat neotporan na
vodu kojem nisam ni zaštitnu plastiku sa stakla skinuo. Kasnije mi je Marko
rekao da je bilo prilično komično gledati molje tuljanoidno tijelo kako se
koprca u zraku i pokušava ući u more ne smočivši lijevu ruku te pada drito na
kičmu uz bolan zvuk „T-dć“. Bolilo je u moru, a i kasnije kad je mama shvatila
da baš i ne dolazim na obroke u dogovoreno vrijeme...
Dok sam bio još mlađi, pokojni ujak mi je iz Amerike bio donio neku dječju igricu na gumbiće, veličine dlana, s lijeve je strane Snoopy bacao lopte, a s desne ih je lovila žuta ptičica. Imbecilno, ali zarazno, i vrlo popularno u mom šestom be, sve dok onaj pokvareni Šavorić nije dobio Donkey Konga na dva, ali fakin dva ekrana. Sve su curice bile kraj njega pod odmorom, a ja sam tužan otišao babi i didi na more. Tada sam mudro smatrao da ću srca curica i povjerenje i divljenje dječaka dobiti kurčenjem – pojavljivanjem s igricom na svakom javnome mjestu, pa sam je tako odnio i na plažu. I ostavio u sjeni ispod ogromnog starog bora dok sam išao na picigin. A kad je vidio kako loše igram, starac ko starac, pustio suzu, odnosno ocijedio koju kap smole drito na ekran i one gumbiće kojima se igrica pokretala. Kad sam došao na suho, bilo je kasno za išta, osim da ustanovim kako ja to sigurno mogu popraviti sam. Do tad sam u kratkoj ali plodnoj karijeri „Kad narastem bit ću Tesla“ uspio uništiti tatinu Omegu, polovni tranzistor, rusku štopericu... Slušalice walkmana su na red došle nešto kasnije, ali kako je igrica bila jedina te vrste na Korčuli, pristupio sam joj kao zubar Hitleru. Uzeo sam babin nož za krumpir i jednim potezom otfikario najbitniji gumb i pola palca. Ožiljak imam i danas, a gumb je pojela neka mačketina dok sam ja bio na šivanju. Snoopyju nije bilo povratka.
I auto je gadget
Iako se moj prvi osobni automobil prije može nazvati oldtajmerom nego gadgetom, ima i on svoju epizodu, doduše ne na Korčuli nego mrvicu sjevernije. Ostavio sam svog petrolej plavog Clia sparkiranog u nekom zakučku splitskih dvorišta, jer nisam imao para za trajekt, gamad kapitalistička izrabljivačka brodoprijevoznička. Bio je klasično prljav i nikakav, i šanse da će biti takav, ali nerazbijen, i kad se vratim za tjedan dana - bile su poprilične. Što se i obistinilo sljedećeg ponedjeljka, osim što je dotični tutač imao i jedan ukras na vrhu. Neki pogani galeb je na njegov slatki mali krović israo epohalno užareno radioaktivno govno veličine ženske rukometne lopte. Zaplakao sam, pokušao uzaludno nešto popraviti papirnatom maramicom i brzo se odvezao kad sam čuo glasove susjeda koji se nešto počeli prigovarati. Naravno da sam kasnio s fuševima te večeri u Zagrebu, i nešto morao šljakati te klasično zaboravio na fleku. I otišao oprati Kliću tek nakon par dana. Trajalo je dugo to ručno trljanje minivashem (nakon dvije prave praonice), a kada je nestalo i zadnje mrve nečistoće, otstalo je tri centimetra rupe u laku. Ja i dan danas smatram da me posro alien a ne galeb, Clio ponosno nosi svoj ožiljak, a ja od toga dana na vrijeme skidam mine s njega.
Nema tog USB-a kojeg nisam oprao u mašini, što s plahtom, što s hlačama, ali većini to ne smeta. Laptop nisam ni približavao moru jer ekran G-četvorke nema šanse protiv dnevnog svjetla (hoće li se neko mijenjat, makar za džepni nožić ili romobil?), a najdegutantnije je prošao moj pokojni discman u kojem sam u ruksaku na kraju ljeta pronašao pola iscijeđene paštete. S početka ljeta. Mislim da smo u škvadri tri ili četiti puta u životu ronili ključeve od auta, ali bismo manje više uvijek uspjeli upaliti isti. Često sam razmišljao da izumim neki kateter koji bih zavezao kao učkur i mirno baterflajirao stotinjak metara, a ne da se osvrćem svakih deset sekundi i umirem od straha od sitnih Roma ili Rumunja kako mi devastiraju ruksak s pripadajućim ključevima. Ali odonda radije idem s curom na more, pa se ona žrtvuje na straži dok ja uživam plutajući. Još nisam ušao s mobitelom u vodu, osim ako se i zahodska školjka ubraja u vode. Osušio je Riba njega, ali sam se kasnije uvijek javljao s nekom skepsom i odmakom. Zato sam jednog uništio otvarajući pivo, a i trenutna mi Lumia ima dvije čepne friži kao Banov ruzinavi brod. Što ćete, neki ljudi više vole ispasti simpatični nego brinuti o svojim gadgetima. Mislite li da to treba biti tako, ili se ne slažete? Otvoren sam za sve suvisle svađe!