Utakmice na televiziji su bile rijetke k'o seks nakon četrdesete, pa je nedjeljna, kišom okupana popodneva, spašavao didin radio marke Čajavec s kojeg sam šatro učeći u svojoj sobi gutao prijenose nogometnog prvenstva. Em su sve tekme bile istovremeno, em je bilo puno klubova, em nije bilo Mamićoida da ti pokvari sve i prije nego počne prvenstvo. Radio je bio smeđ i glomazan, a na žutoj je podlozi bilo napisano par imena gradova koji su istovremeno bili i stanice. Luxembourg, Paris, Ljubljana, Sarajevo i još pokoja. Kakve Antene, kakve Marije... Kasnije ga je zamijenio neki svemirski dizajniran Gorenje plastičnjak koji je bio sveden na čisti minimalizam pa je pobudio isto toliko zanimanja.
Premda sam mrzio starce od Neneka jer su imali ugrađen stereo od Gorenja u krevet!!! Tatin magnetofon Grundig je bio priča za sebe, ali kako je bio jedino što je donio u miraz – nije bio za diranje. Sjećam se samo seksualnog zvuka premotavanja, par vrpci Indexa i moje recitiranje Mačka Felixa. I tatine čudne face kad sam mu preko originalnog Armstronga presnimio tišinu. Puno tišine. I osjetio strong arm... Za diranje nije bio ni džepni tranzistor Philips kojeg je stari kupio na vojnom otpadu u Budimpešti istovremeno kad i vijetnamsku komandosicu.
Komandosicu sam nosio do njene smrti kad ju je rapska bura jednostavno odnijela s mene, a tranzić je imao puno neslavniju sudbinu. Naime, kad mi je neki retard u Vranju za vrijeme služenja JNA maznuo walkman Sanyo. I to na spavanju (to mi je bio treći u životu, prva dva nekih nonamed kineskih kiroplastičara ne spominjem) i ostavio kazetu Azre iz njega, poštenjačina – žico sam starog njegovu najdražu uspomenu. I izgubio je za tri dana. Da, još se duri.. Srećom, tata je skužio moju ljubav prema glazbi i kad sam se skinuo iz odvratne SMB uniforme, došao riječima: «Dok si bil tam skupil sam ti 1000 maraka pa si kupi kaj oćeš.»
Između rabljenog fiće i novog Pioneera iz Ferimporta na Trgu – naravno da sam pogriješio. I kupio estetski puno ljepše čudo tehnike od Davorovog Kamacrovna (u Zagrebu poznatiji kao Koma-crown), kojeg je nakon tjedan dana zbog loše kvalitete morao lijepiti katranom. Ali ona pločica na Pioneeru za koju sam mislio da je CD (1990. – jaaako velika stvar, vjerujte mi), nije bila CD, pa sam 6 mjeseci krvavim SC podrum-utovar-istovar-brašno-žardinjere-snijeg šljakama štedio za Dualov CD koji je crko za tri godine. Kao i nasljednik Onkyo za dvije. Ali u pamćenje mi se urezala scena kad sam spojio CD s linijom i pustio Sex Pistolse te počeo skakat po stanu.
Stara gradnja imala je dosta niske štokove pa sam između kuhinje i sobe u uskoku tjemenom naletio na tvrdo drvo i pao na parket k'o bekom pokošen – napadač ne pada daleko od beka (Zvonko Mihajlovski). Dopuzao sam do kuhinje i izvadio prvo hladno što sam napipao u frizeru. Nakon par sekundi olakšanja, osjetio sam kako mi niz vrat curi gusta tekućina. Sledio sam se. Kako sam sad već mogao hodat, oteturao sam do kupaonice, pogledao se u ogledalo i skužio da je crnilo od lignji ipak bolja fora od vlastite krvi – naime, mama je pol sata prije stavila lignje u fridž pa se nisu zaledile do kraja. What a čveger...
A uskoro je preminuo i daljinski od Pioneera, kao i kabel za gramofon. S gramofonima nisam imao sreće, još je Tosca 21 najduže zdržala, iako je grebala ploče ko cigla. Pa sam tako kupio i prvi comp 1998. i krenuo spajat isti s preživjelim Pioneerovim zvučnicima, ali što sam dalje išao petljat, to su rezultati bili sve gori.
Dajte mi batak da ga spečem, ženu da je fasciniram, dete da se poigram – ali spojit kablove da nešto svira, krene ili se vidi – no way. S tim se rodiš ili ne. Pa tako danas u radnoj sobi imam liniju godište 1989. bez CD-a, kazetofona (oće ponekad, al ne i kad se meni sluša), gramofona i daljinskog – ono, osuđen na «jutros moram djelovat fani» Barabu Kolar, Katran Knoka, multikrunicu i vodostaj rijeka, đizs.
Ali zato u dnevnom boravku imam Panasonic kućno kino sa surroundom. Koji na sva četiri zvučnika, koja sam jedva pospajo i razastro po zidovima (a znate kako mi ide s kablovinjem – respect) svira samo Dolby stereo muziku, dakle tri DVD-a mjesečno, i to ako igrom slučaja nabasam na original. A imam i stalak za guzpapir koji lovi radio Sljeme.
Da bolje krene zorom... I zato je mjesto gdje slušam muziku – Clio. Rok i ja si pustimo Natašu, Autostop ili Pa dobro gde si ti i mašemo glavama ko u Wayne's worldu. I baš nam je super. Ali... Kako bi bilo lijepo da imam frenda koji će doć do mene, sjest na pivu i reć mi kaj trebam nabavit da mogu slušat mjuzu u cijelom stanu.
I onda mi doć spojit te tri stvari, da kad uđem u stan samo stisnem gumbić, a iz svih soba krenu Ramonesi ili Beethovenova deveta...
Jednog dana...
Pivili vi meni.