Dođavola... Bio je to moj prvi susret s mobitelom. Nije mi ostao u najboljem sjećanju.
Krajem tih devedesetih mobiteli su bili nešto neprocjenjivo, ogromno, znak prestiža... I neopisivo su mi išli na penis (za razliku od moje bivše koja je još satima mljela pa sam se nadurio i ne dao joj...). I ja sam se zarekao da ću biti zadrti hipi i nikad ne kupit jedan od tih kapitalističko-konvencionalno-materijalističkih simbola debilizma.
Ko me traži, može me naći. Uvijek bi se pronašli i prije tih bezveznih napravica. Smeće zapadnjačko...
Tri mjeseca kasnije, kad su ga imali svi moji frendovi, kupio sam Sonija, sina Erikovog, onog mališu s antenicom. Kad mi se nakon par mjeseci pobrisalo osam od dvanaest tipaka, aparatić mi se raspao u ruci, ničim izazvan, pa sam odusto od Sonija.
Izbor je pao na nekog oblog Samsunga koji je bio skroz lijepo dizajniran, ali se nije dalo tipkat jer su gumice sa brojkama i slovima bile uvučene pol centimetra u duplju ko usrana krtica. Pa sam odusto od Samsunga. Prvu sam Nokiju uzeo na sniženju i sniženo je izgubio tjedan dana kasnije na koncertu Iron Maidena. Onda sam dobio Nokiu N-Gage na nagradnoj igri i poklonio je bivšoj jer mi je obećala... I ispunila. A sebi kupio novu Nokiu na preklop kojoj je nakon godine dana ispo preklop pa mi je bivša rekla da si kupim Sonija jer su sad super. Kad se Soni raspo nakon godine i pol i samo jednog i to ne baš nekog slučajnog zalijevanja pivom, odradio sam fush za novu Nokiju N900 i sad mi je ista super osim što nema korak nazad i MMS.
Al ima program za crtanje pa imam pet minuta fraj za kakanje kad je uvalim Junioru. Bandi mi je nedavno uveo plaćanje parkiranja pred firmu, istoj sam presitan da bih dobio garažu, pa jutrima i popodnevima kad je vrijeme usrano koristim uslugu – šverc tramvajem. Pritom mi je moj mobitel od velike koristi jer nabijem sluške u vuha i ignoriram babuskare koje bi išle naprijed-nazad ili silazile u pol stanice. I buljim u mob, daunloudam, slažem plejliste, drkuljim s onom keramičkom olovčicom koju još nisam zgubio (a oću, a nema je za kupit, a zašto?) i samo tu i tamo na stanici luknem da nema kontrole. Tako i danas, pičim dvanaesticom, odgovaram na poruku i tik do sebe skužim kraljevsko tijelo neke pripadajuće tete koja je isto tako bila u svojoj muzici te filmu.
I zamislim se. Nekad je tramvaj bilo divno mjesto za gledat komade i divit im se i zamišljat kako bi im bilo dobro prići. Nekad bih im i prilazio, jednom sam čak i zbario jednu Anu. Dobro, ona je mene, ali svejedno... A i nikad neću zaboravit kad sam vidio Moniku Kravić u četrnaestici pa fulao stanicu koliko je predivna bila. A onda je progovorila u Hrvatska Traži Nešto, damn... A danas, eto, samo neka otuđenja, uvlačenja u sebe... Da uđe gola ženska u tramvaj, primijetilo bi je 3% putnika, svi imaju te žice na ušesima i ekrane na deset centi od nosa.
Ili dok mi je Rok bio beba pa bi zaspao u autu a ja negdje sparkao i umjesto da gledam komade na cesti ili u parku s bambusom – ja igrao neki rally na mobu. Da ne spominjem današnje djevojke koje nakon seksa odmah skaču odgovoriti na poruke ili još gore – prekinu šalu na oralu javljajući se na poziv!? “Sori, frendici mi je rođendan, di smo ono stali”. Znam di smo pali, katastrofa... Još je jedan problem kojime mobiteli ugrožavaju seksualni život. Kad mužjaci pišu sms-ove, žene naglo dobivaju potrebu da komuniciraju s njima. A muškarci ili komuniciraju, ili pišu SMS. Nikako to dvoje zajedno, jer smo muškarci a ne hidre ili himbe. I onda vas ne čujemo što su one rekle a onda se one nadure i ne daju.
Uglavnom, danas još nismo došli do stadija da moramo birati između žene i moba, ali nismo ni daleko. Ipak, dok ne izmisle trodimenzionalni i topli mobitel, još ćemo dugo biti vjerni našim najdražim saveznicama. Jer treba naći neku sredinu za sve. U svemu treba biti umjeren, zar ne?