Monitori su jedan od brojnih dijelova suvremene elektroničke opreme (računala, laptopi, pa čak i kalkulatori) koji nam daju uvid u output, odnosno posljedicu neke radnje izvedene na pripadajućim uređajima. Tako se pritiskom tipke ili klikom miša vidi akcija koju smo pokrenuli.
Danas su monitori toliko napredni da posjeduju razne tehnologije koje nam omogućuju da, ovisno o namjeni, izvučemo najbolje performanse. Rezolucije se penju do 4K, proizvođači se razmeću HDR-om i tehnologijama koje štite naš vid. Osim toga, suvremeni monitori imaju USB hubove i vlastitu memoriju te su samim time i više od monitora. Stoga je teško odlučiti se za pravi monitor (pisali smo nešto o tome), a još je teže pojmiti koliko dugo su tehnologije prikaza na današnjim monitorima prisutne.
U početku stvaranja monitora (početkom pedesetih) monitori su bili samo skup žarulja koje bi svijetlile ili bljeskale prilikom provođenja određene radnje na računalu. Tek je nekoliko godina kasnije, IBM je stvorio prve CRT monitore (s katodnim cijevima) koji su polako ispisivali linije koje su se formirale u skladu s naredbama danim računalu. U to vrijeme monitori nisu bili zasebni dio, odnosno periferija, uređaja, već su bili njegov neodvojivi partner, poznatiji pod nazivom grafički terminal. To je i bilo razumljivo s obzirom da su se u to vrijeme katodne cijevi koristile za pohranu podataka.
Desetak godina kasnije, popularna vrsta komunikacije između računala (teletype) bila je lansirna rampa za razvoj monitora. Tadašnji terminali su bili brži i učinkovitiji od rola papira, pa su puno bolje služili slanju kodiranih poruka putem kabela s jednog računala na drugo. To se zadržalo sve do ranih sedamdesetih kada su počele nastajati tehnologije koje smo koristili donedavno ili ih još uvijek koristimo.
1976. je bila prekretnica, jer je tada nastao prvi komercijalni monitor, koji je i dalje u obliku terminala bio uklopljen u Apple I. Otada su se monitori počeli razvijati u raznovrsnim oblicima, a i njihove mogućnosti su postale veće. Zanimljivo je da je u to vrijeme počelo eksperimentiranje s Plazmom, LCD-om i OLED-om, tehnologijama koje će tek kasnije naći širu primjenu.
Naročito se to odnosi na LCD koji je u '80-ima doživio pravi procvat proizvodnjom "prijenosnih" računala, veličine aktovke i teških po 10-ak kilograma. Tadašnji LCD-i su bili monokromatski (kao na današnjim kalkulatorima), a i trebalo im je zasebno osvjetljenje. IBM je 1983. napravio prvi monitor koji je prikazivao boje, a već krajem tog desetljeća, proizvođači su se počeli igrati s VGA rezolucijom (640x380p). Sredina 80-ih je bila značajna i po još jednoj stvari, a to je odvajanje monitora od ostatka računala.
Takvi monitori, doduše uglavnom s CRT tehnologijom, su bili popularni sve do novog tisućljeća. No, ubrzo su ih pregazili LCD-i, koji su se odlikovali malom debljinom te mogućnošću postavljanja jedan uz drugoga bez obzira na ogromnu debljinu rubova oko ekrana. Plazma tehnologija je uhvatila korijen na TV-ima, a LCD je tu blago kaskao.
Samim time rasle su moguće razlučivosti slike koje se danas penju do 5K (5120x2880p). Osim LCD-a prisutni su LED i OLED ekrani, a gotovo svaki proizvođač ima prigodni naziv za tehnologiju koju razvija, bez obzira što je ona u načelu jednaka (QLED, SLCD,...). Zanimljivo je da je tehnologija u posljednje vrijeme toliko napredovala da sve više proizvođača nudi zakrivljene monitore, a dijagonale njihovih ekrana postaju sve veće. Time je dvojba s početka teksta o odabiru pravog monitora, postala još teža, a uskoro bismo, poučeni razvojem dosadašnjih tehnologija prikaza, mogli očekivati nešto novo na tržištu, pod uvjetom da ta tehnologija već postoji.
.
Više o temi monitori.