Konzervativnost protiv inovacija

U svijetu tehnologije priča je vrlo često ista. Industrijski giganti koji imaju svoje sigurne kupce igraju na sigurno, dok malene tvrtke inoviraju. Najčešće im se to ne isplati, ali jednom kada uspije - dobijemo novog industrijskog giganta. Ili ih neki od postojećih kupi za basnoslovnu sumu novca. Sony i Samsung su definitivno industrijski giganti u svijetu tehnologije, ali ne i u svijetu fotoaparata, pogotovo onih namijenjenih profesionalcima. Tu tržištem suvereno vladaju Canon i Nikon, dok ostali skupljaju mrvice. Sony i Samsung pak raspolažu golemim budžetima, pa si mogu dopustiti povremene promašaje i svejedno nastaviti napadati inovacijama.

To se najbolje vidjelo na ovogodišnjoj Photokini. Sony doduše nije predstavio ništa posebno novo, navodno nas njihova velika iduća novost čeka za nekoliko mjeseci. Samsung je s druge strane predstavio jedan od hitova sajma - novi NX1 mirrorless. Radi se o daleko najnaprednijem Samsung fotoaparatu do sada, te jednom od najnaprednijih mirrorlessa uopće. Specifikacije su fascinantne, barem "na papiru". 28 megapiksela na pozadinski osvijetljenom APS-C senzoru, 15 fotografija u sekundi, 4K video, i kako Samsung kaže "najbrži autofokus na svijetu". Doduše, trenutno manje-više svi proizvođači službeno kažu kako baš oni imaju najbrži autofokus na svijetu, ali jednom kada je stvarno brz detalji i nisu toliko bitni. 

Profesionalni fotografi neće prodati svoje Canone i Nikone pa kupiti novi Samsung, isto kao što većinom godinama ne kupuju Sonyje. Razlog je jednostavan - konzistentnost (op.ur. navoja za objektive već 20-ak godina). Uz Samsung NX1 postoje samo dva za njega dizajnirana objektiva, uz nešto više objektiva originalno namijenjenih drugim Samsung mirrorlessima.

Sony je svoje korisnike više puta razljutio konstantnim najavama "inovacija koje će potpuno promijeniti fotografsku industriju", iako im to na kraju nikad u potpunosti ne uspije. U međuvremenu su skupili dio tržišta na svom Alpha sustavu DSLR fotoparata, da bi ih potom počeli gubiti jer su napustili Alpha sustav nauštrb E-mount mirrorless sustava na koji se većinom fokusiraju. S druge strane možete koristiti dvanaest godina star Canon EOS 5D fotoaparat koji i danas radi fenomenalne fotografije, te usput ima punu podršku za sve najnovije Canon objektive. Kao što je imao i za sve starije Canon EF objektive kada je bio predstavljen. Štoviše, zbog novih verzija algoritama u programima za obradu poput Adobe Lightrooma, RAW fotografije s vremenom postaju sve bolje unatoč tome što fotoaparat stari.

Zato su glavne zvijezde Photokine Samsungu unatoč, ponovno bili Canon i Nikon, i to s EOS 7D Mark II, odnosno D750 modelima. U oba slučaja radi se o relativno konzervativno dizajniranim fotoaparatima. Nikon D750 kombinira elemente iz postojećih D610 i D810 modela, uz nekoliko sitnih inovacija poput zakretnog zaslona, koji u odnosu na ne-Canon konkurenciju uopće nije inovacija. Canon EOS 7D Mark II ne donosi apsolutno nikakvu veliku bitnu inovaciju, ali pogađa sve točke koje profesionalci traže.

Radi se o fotoaparatu koji je u odnosu na originalni 7D unaprijeđen malo, ali točno u područjima koja su bitna. Malo veća brzina, brži autofokus, malo bolji senzor, malo bolji video... Sve redom sitne promjene koje profesionalcima život znače. Zato će oni još uvijek masovno birati Canon i Nikon fotoaparate ispred naizgled naprednije i inovativnije konkurencije. 

Druga strana medalje su senzori. Samsung je u NX1 predstavio prvi veliki senzor s pozadinskim osvjetljenjem, te usput u njega ugurao više megapiksela od bilo koga drugog. U Nikon fotoaparatima nalaze se neki fenomenalni senzori, ali dobrim dijelom dizajnirao ih je te ih proizvodi - Sony. I onda prodaje Nikonu za vjerojatno solidan profit. Štoviše, Sony je postao toliko uspješan u proizvodnji senzora da se osim u Nikon oni danas ugrađuju i u Pentax, Olympus, PhaseOne, Hasselblad, Leaf...

A od ove Photokine najvjerojatnije čak i u Canon. Canon G7 X je vrlo zanimljiv kompaktni fotoaparat, ali njegov senzor je najvjerojatnije došao direktno iz Sonyja RX100. Što nas dovodi iz svijeta profesionalnih fotoaparata u zanimljivu borbu koja se vodi među kompaktima.

.

Budućnost kompakata: veći senzori

Prosječan povoljan kompaktni fotoaparat u idealnim uvjetima može proizvesti fantastične fotografije. Problem je što to može i svaki bolji fotomobitel. Budući da sve više ljudi ima napredne smartphone (pametne mobitele), baš i nema previše razloga za kupnju kompaktnog fotoaparata (eventualno optički zum, bljeskalica i trajanje baterije). Proizvođači fotoaparata tome pokušavaju doskočiti na razne načine. Neki pokušaji su očekivani i uspješni, neki su inovativni i uspješni, a neki su jednostavno smiješni.  Primjer smiješnih pokušaja su fotoaparati orijentirani socijalnim mrežama, ili čak funkcioniranju u kombinaciji sa smartphoneom. Svi na vrhunskim fotoaparatima žele imati Wi-Fi, jer to omogućava da napravite fotografiju kakvu vaši prijatelji sa svojim smartphoneima ne mogu napraviti, i onda je stavite na Facebook dok ste još na lokaciji.

Do problema dolazi kada proizvođačima padne na pamet jeftine kompakte orijentirati u istom smjeru. Canon je s N2 fotoaparatom opet pokušao napraviti povoljan kompakt namijenjen pravljenju fotografija za Facebook, iako njegove prethodnike nitko nije kupio, isto kao ni Nikon fotoaparate s Android OS-om, Samsungove hibride smarthponea i fotoaparata, Sony QX fotoaparate (koji bez smartphonea ili tableta niti ne mogu raditi). Nitko ne želi fotoaparat koji radi slične fotografije kao smartphone. Ako kada ne radi puno bolje fotografije od mobitela, ostale funkcije nisu bitne. 

Trik je u tome da kupci često ne vole puno razmišljati. Žele veliki lijepi broj po kojem će znati da je neki fotoaparat bolji od drugog. Ta brojka dugo je bio broj megapiksela. Zatim je taj broj postao optički zum, koji danas dolazi do svojih apsurda. Optički zum od 65x kao u novom Canonu PowerShot SX60 HS je prilično besmislen (op.ur. osim ako baš ne obožavate fotografirati dugonoge čaplje iz sigurne udaljenosti), ali biti će potrebno još neko vrijeme da korisnici to shvate. Nadamo se kako će idući veliki broj biti dijagonala senzora, jer se čini da proizvođači barem tu idu u pravom smjeru. Koliko je senzor velik određuje koliko svjetla može primiti, a dobrim dijelom to određuje koliko kvalitetne fotografije može proizvesti, pogotovo u uvjetima s malo svjetla. Kvalitetnije fotografije su ono što kompaktne (i ultrazum) fotoaparate može kvalitetno distancirati od smartphonea, i u tome bi mogao biti njihov spas.

Canon se što se toga tiče pokrenuo u dobrom smjeru, te su nakon odličnog PowerSHot G1 X modela predstavili PowerShot G7 X koji je znatno kompaktniji, a u njemu se nalazi fantastičan senzor dijagonale 1 inča (isti takav je i u Sonyju RX100). Panasonic je otišao još dalje  ugrađivanjem senzora iste dijagonale u smartphone Lumix DMC-CM1, dok su u kompaktni Lumix LX100 uspjeli ugurati puni četverotrećinski senzor koji se nalazi i u naprednim mirrorless fotoaparatima. 

.

Kuda ide video

Nakon što smo vidjeli kuda idu profesionalni, a kuda kompaktni fotoaparati, ostalo je pitanje kuda ide video. Danas svaki novi fotoaparat snima video, i to barem u Full HD (1080p) rezoluciji. U mnogo slučajeva sposoban je to raditi i pri 60 sličica u sekundi (fps), kao primjerice hit Photokine - Canon EOS 7D Mark II. Veliki upitnik je s druge strane 4K (ili kako proizvođači to zovu, Ultra HD) rezolucija.

Svi znamo da će do prelaska na 4K rezolzciju kad tad doći, kao što smo nekad znali da ćemo prijeći na Full HD. Pitanje je samo koliko brzo. Sve više fotoaparata može snimati u 4K, a to mogu čak i neki smartphonei. Problem je u tome što ako snimite 4K video u odnosu na Full HD imate četiri puta veću datoteku koja četiri puta više uspori vaše računalo, a nitko je ne može gledati jer većina ljudi još uvijek nema 4K televizor ili monitor. S druge strane, ako snimite film u Full HD pitanje je hoće li za nekoliko godina biti zastario, kao što su danas filmovi snimljeni u "običnoj" HD (720p) rezoluciji. 

Još jedan problem je pitanje kako ljudi uopće žele snimati video. DSLR fotoaparati su uzeli dobar dio tržišta "pravim" kamerama jer imaju veće senzore za manju cijenu, pa mogu snimati vrlo kvalitetan video relativno povoljno. No, još uvijek se radi o fotoaparatima koji su ergonomski prilagođeni fotografiranju a ne snimanju, pa profesionalne kamere definitivno ne jenjavaju. Da bi se od njih napravili efikasni uređaji za snimanje potrebna je gomila adaptera, "rigova", vanjskih snimača i zaslona... Sve to postaje komplicirano te se dobar dio filmaša vraća kamerama, iako se proizvođači fotoaparata trude čak i s objektivima prilagođenim snimanju videa, poput Sonyjevom 28-135mm zuma za E-mount mirrorlesse. 

.

Sve što nismo spomenuli...

Photokina je ogroman sajam pa osim tri po nama glavna trenda postoji još niz fotografski zanimljivih događaja. Jedan od njih je definitivno povratak Leice koja je predstavila čak 16 novih proizvoda. Dobar dio njih su prepakirani Panasonic fotoaparati koje Leica prodaje po nekoliko puta većoj cijeni, ali dok se Hasselbladu svi smiju zbog pokušaja nečeg sličnog sa Sony fotoaparatima, Leica se poštuje i kupuje. Kad smo već kod Leice i Hasselblada, zanimljivost je i da je Sony uspio preuzeti tržište vrhunskih srednjeformatnih fotoaparata, i to zahvaljujući jednom jedinom senzoru. Sonyjev 50-megapikselni CMOS senzor toliko je dobar da ga sada istovremeno koriste Pentax, Hasselblad, PhaseOne, Mamiya i Leaf. Ili prevedeno svi proizvođači srednjeformatnih fotoaparata - osim Leice.

Od ostalih novosti Photokine vrijedi spomenuti objektive. Konkretno Sony i Olympus su predstavili po jedan vrhunski fotografski objektiv, Tamron je predstavio jedan zanimljiv Full Frame širokokutni objektiv, a Canon je predstavio tri nova objektiva. Još jedan primjer podržavanja sustava na kojem su fotoaparati temeljeni, umjesto stavljanja naglaska na specifikacije fotoaparata. I zanimljivost za kraj - retro je još uvijek totalno in. Fujifilm nam to pokazuje svakim novim fotoaparatom kojeg predstave. 

.

Više o temi Photokina.